Mladi, obitelji u riziku, osobe s invaliditetom, osobe s teškoćama mentalnog zdravlja pripadnici nacionalnih manjina i izbjeglice najslabije su obuhvaćeni sustavom pružanja socijalnih usluga u Hrvatskoj. Većina ljudi smatra kako u njihovim lokalnim sredinama nije niti potrebno omogućavati socijalne usluge pripadnicima nacionalnih manjina i izbjeglicama.   Zaključak je to istraživanja „Dostupnost socijalnih usluga u Republici Hrvatskoj“, prve nacionalne studije o dostupnosti socijalnih usluga koji je proveo Rehabilitacijski centar za stres i traumu u suradnji sa zagrebačkim Pravnim fakultetom. Istraživanje čije su autorice Dragana Knezić i Ana Opačić, čiji su rezultati postali javnosti dostupni prošli tjedan, provedeno je na uzorku 395 jedinica lokalne samouprave u svih dvadeset županija i u Zagrebu. Osim stavova „običnih“ građana, anketnim su upitnikom posebno obuhvaćeni i „stručnjaci“, ustvari predstavnici lokalnih samouprava koji rade u društvenim djelatnostima, u socijalnoj skrbi i u pružanju socijalnih usluga.   https://h-alter.org/wp-content/uploads/2021/10/Dostupnost-socijalnih-usluga.pdf   S obzirom na potrebe pojedinih društvenih skupina koje su u istraživanju prepoznate kao ranjive, rezultati su, u osnovnim crtama, ovakvi:   Djeca u riziku, koju skupinu sačinjavaju djeca s teškoćama u razvoju ili u ponašanju, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi i djeca s teškoćama u pristupu obrazovanju zbog njihova socioekonomskog statusa dostupne su određene socijalne mjere poput pomoćnika u nastavi, vrtića i jaslica. Igraonice, savjetovanja i psihološka pomoć ili pak produljeni boravak u školi, logopedska pomoć itd. nedostatno su im dostupne. Čitav niz usluga, od terapije senzorne integracije, specijaliziranog udomiteljstva, organiziranog stanovanja, sufinanciranje usluga dadilja – djeci je nedostupan, premda znatno preko polovice ispitanika smatra da bi im takva usluga bila potrebna. Malim je Romima nedostupna usluga pomagača u nastavi, međutim velika većina od 87 posto ispitanika (neroma) smatra da im pomagač ionako nije potreban.   Dostupnost usluga mladima u riziku znatno je slabija nego kada se radi o djeci. „Niti za jednu uslugu ne možemo zaključiti da je dostupna, dapače, za većinu možemo zaključiti da nisu dostupne“, zaključuje se u istraživanju. Na osnovu izjava stručnjaka, posebno se ističe potreba profesionalnog usmjeravanja kao i aktivacija mladih s invaliditetom, odnosno s intelektualnim teškoćama i psihičkim poremećajima. Mladi s problemima u ponašanju imaju potrebu za vršnjačkom podrškom, mentorstvom, grupama za podršku, programima za prevenciju poremećaja u ponašanju, organiziranjem kreativnog i nadziranog slobodnog vremena kao i za omladinskim klubovima u lokalnoj zajednici, međutim društvo im ne omogućuje zadovoljavanje tih potreba.     Obitelji u riziku su u sličnoj poziciji: „Niti jednu socijalnu uslugu na razini Republike Hrvatske ne možemo smatrati dostupnom“ obiteljima u riziku, tvrdi se u istraživanju. Iskazana je prije svega potreba za treninzima upravljanja kućnim budžetom, psihosocijalnom podrškom, psihološkom pomoći u kriznim situacijama, postojanjem info centra. Još veća je potreba za podrškom obiteljima u problematičnim okolnostima, poput psihosocijalne podrške roditeljima njegovateljima, podrške jednoroditeljskim obiteljima i obiteljima u riziku od pojave nasilja.   Građani u siromaštvu nalaze se u nešto boljem položaju s obzirom na dostupnost socijalnih usluga u odnosu na prethodne dvije skupine. To se prije svega odnosi na pristupačnost besplatnih školskih obroka, besplatnih ili subvencioniranih vrtića ili jaslica, prijevoza u školu kao i dostave namirnica ili toplih obroka siromašnim građanima. S druge strane, premda postoji stanovita podrška zapošljavanju i radnoj aktivaciji, struka smatra kako ona ne zadovoljava potrebe stanovništva.     „Možemo nedvojbeno zaključiti kako usluge za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj nisu dostupne te niti jedna socijalna usluga ne ispunjava kriterije dostupnosti“, ističe se u poglavlju o dostupnosti usluga toj skupini. Djelomice su dostupne, odnosno nedostupne, tek tri usluge, i to usluge osobnih asistenata, programi zapošljavanja te savjetovanje i psihološka pomoć. Među nedostupnim uslugama, stručnjaci daju prednost onima koje bi omogućile socijalnu integraciju osoba s invaliditetom, poput snažnije podrške zapošljavanju, informatičko opismenjavanje, rehabilitacije kroz radnu terapiju ili pak mobilnih timova za cjelovitu psihosocijalnu podršku, posebno roditeljima koji su ujedno osobe s invaliditetom.   Niti osobama s teškoćama mentalnog zdravlja socijalne usluge općenito nisu dostupne, ističe se u istraživanju. Ispitanici su iskazali potrebu za čitavim nizom usluga koje se odnose na zaštitu mentalnog zdravlja i na pomoć socijalnom uključenju i rehabilitaciji.   Paradoks je zabilježen u istraživanju dostupnosti usluga starijim osobama. Premda je široko rasprostranjen velik broj socijalnih usluga namijenjenih toj skupini, pokazalo se da samo jedna od njih – i to pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti – zadovoljava potrebe stanovništva. „Iako je usluga obiteljskog doma za starije prisutna u 65% jedinca lokalne samouprave, usluga dostave toplih obroka il usluga pripreme obroka u 62%, a njega u kući u 71%, niti jedna od ovih usluga, prema procjeni stručnjaka i predstavnika lokalne samouprave, ne zadovoljava potrebe stanovnika“, zaključuje se u istraživanju.   Niz nedostupnih usluga za kojima postoji najveća potreba u rezultatima istraživanja podijeljeno je na usluge smještaja, usluge namijenjene uključivanju u zajednicu i aktivnom starenju, usluge individualne podrške te usluge podrške formalnim i neformalnim odgajateljima.   „Sve navedene socijalne usluge za nacionalne manjine i izbjeglice u Republici Hrvatskoj su nedostupne te pojedine usluge ima manje od 15% jedinica lokalne samouprave“, ističe se u istraživanju. K tome, i ono malo postojećih socijalnih usluga za nacionalne manjine, u pravilu se odnosi na Rome. Čak i tamo gdje usluge postoje, stav je ispitanika da ne podmiruju potrebe stanovništva.     Zanimljivo je pritom da vrlo mali broj anketiranih stručnjaka i predstavnika lokalne zajednice, kao i građana, vidi potrebu za socijalnim uslugama namijenjenima nacionalnim manjinama i izbjeglicama u njihovim sredinama. „Za tri korisničke skupine ispitanici ne vide potrebu daljnjeg razvoja usluga, no teško je zaključiti je li razlog u nedovoljnom senzibilitetu i/ili maloj zastupljenosti ovih korisnika u populaciji“, kaže se u istraživanju. „To su osobe u riziku od beskućništva, pripadnici romske i drugih nacionalnih manjina te izbjeglice i tražitelji azila.“   Istraživanje se također bavilo i pitanjem pristupačnosti socijalnih usluga u urbanim u odnosu na ruralne zajednice, pri čemu se njihova dostupnost povećava u korist gradova s više od 20 tisuća stanovnika. S obzirom na regije, pokazalo se da su usluge, općenito, najnedostupnije u jedinicama lokalne samouprave koje pripadaju panonskom dijelu zemlje te u županijama s najnižim indeksom razvijenosti. Socijalne usluge su slabije dostupne u potpomoaganim područjima, pri čemu su razvojne razlike najveće kada se radi o mladima u riziku, osobama s invaliditetom, osobama s teškoćama mentalnog zdravlja te pripadnicima nacionalnih manjina i izbjeglica.   Rezultati istraživanja potvrdili su ono što iskustveno znamo: socijalne usluge kao jedan od tri stupa socijalne skrbi – i jedini u okviru kojeg se potiče osobni rast i razvoj pojedinca u njegovim/njezinim potencijalima, izrazito se neujednačeno razvijaju. Istraživanje koje smo proveli ne daje podatke o uzročno-posljedičnim vezama, no možemo pretpostaviti da neki od razloga neujednačenog razvoja leže u izrazitoj centralizaciji planiranja, organiziranja i financiranja socijalnih usluga i kroničnom izostajanju dijaloga i suradnje nadležnih ministarstava s akterima u lokalnim zajednicama: s lokalnim administracijama, pružateljima socijalnih usluga te posebno s organizacijama civilnog društva. OCD-i su u višestrukim ulogama jer su predstavnici i zagovarači skupina u nepovoljnom položaju i često pružatelji socijalnih usluga.   Zato je njihovo snažnije uključivanje u planiranje i razvoj socijalnih usluga imperativ. Vidljivo je da su prisutnije one socijalne usluge koje, uglavnom kroz financiranje iz EU fondova, promovira centralna administracija. Ne prepoznaju se dovoljno potrebe osoba s teškoćama mentalnog zdravlja, mladi su se potpuno izgubili kao korisnička skupina. Usluge za obitelji u riziku dođu u fokus onda kada dođe do eskalacije i tragičnih ishoda, a i tada je fokus na mjerama koje imaju prisilni i represivni karakter, a ne na uslugama kojima je svrha prevencija i podrška. Jedinice lokalne samouprave, većinski su sklonije pružati određene financijske i materijalne naknade, nego planirati i poticati razvoj socijalnih usluga na svom području i za svoje građane. U takvim okolnostima izostaje političko i profesionalno preuzimanje odgovornosti za dostupnost socijalnih usluga svim građanima kojima su potrebne.   Drugi dio mogućih razloga leži u reaktivnom funkcioniranju sustava socijalne skrbi i nadležnog ministarstva. Tako se i razvoju socijalnih usluga pristupa kao vatrogasnim mjerama, kada teškoće i nedostaci u sustavu za određenu skupini korisnika postanu jako vidljivi. Izostaje sistemski pristup, koji će se temeljiti na dokazima, uključujući i znanstvena istraživanja. Pored toga, sve je dominantnije projektno financiranje socijalnih usluga, čak i onih koje se razvijaju u okviru javnih pružatelja, što nedvojbeno utječe na njihovu održivost.   Postoji tendencija da se socijalne usluge vrlo usko i restriktivno shvaćaju, a to se reflektira i u nacrtu novog Zakona o socijalnoj skrbi. U ovom istraživanju socijalne usluge su one javne usluge koje doprinose kvaliteti života i uključenosti u zajednicu onim skupinama građana koje tradicionalno smatramo ˝ranjivima˝. To mogu biti zdravstvene, odgojne, kulturne, obrazovne, usluge socijalne skrbi, ali je važno da su ciljano usmjerene sprečavanju socijalne isključenosti ili socijalno osjetljivim društvenim grupama radi prevladavanja teškoća s kojima se suočavaju. Kada tako definiramo socijalne usluge, to nužno podrazumijeva i diversifikaciju njihovog financiranja, bolju koordinaciju između različitih sektora i integraciju usluga koje se pružaju korisnicima (primjerice zdravstvenih i socijalnih ili obrazovnih i socijalnih), od čega smo i dalje jako daleko. Restriktivni pristup definiranju socijalnih usluga ograničava njihov razvoj, fleksibilnost i inovativnost, a time i njihovu dostupnost u lokalnim zajednicama za gotovo sve korisničke skupine.   S obzirom na činjenicu da se sve više pretvaramo u staračko društvo, kako biste prokomentirali da, prema recepciji anketiranih, kriterije dostupnosti zadovoljava jedino pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti? S druge, strane, nedostupni su udomiteljstvo, preventivni zdravstveni pregledi, palijativna skrb, organizirani prijevoz…   Pored usluge pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti („pomoć u kući“), rezultati pokazuju da u značajnom broju JLS (više od 60%) postoje usluge smještaja u obiteljskom domu, dostave toplih obroka te njege u kući, no one ipak ne zadovoljavaju adekvatno rastuće potrebe ove korisničke skupine. Očekivano, usluga pomoći u kući je široko dostupna zahvaljujući promoviranju i financiranju ove vrste podrške u okviru programa „Zaželi“. Iako je ova usluga dragocjena, ostaju otvorena pitanja održivosti (zbog projektnog financiranja) i ujednačavanja standarda kvalitete. Kada su u pitanju starije osobe, rezultati istraživanja pokazuju da i dalje izostaje stručna i politička senzibiliziranost za razvoj usluga koje potiču aktivno starenje, čuvaju i produljuju autonomiju i život u vlastitom domu i/ili u zajednici starijih osoba (primjerice organizirano stanovanje uz podršku), i onih koje kroz podršku obiteljima i njegovateljima predstavljaju nadogradnju organskih mreža podrške. Slaba dostupnost mobilnih i stacionarnih usluga palijativne skrbi ukazuje na manjkavu koordinaciju i integraciju socijalnih u zdravstvenih usluga, koja je nužna za osiguravanje dostupnosti.   Socijalne usluge za pripadnike nacionalnih manjina i izbjeglice većina građana-ispitanika smatra nepotrebnima, na razini njihovih lokalnih zajednica. Jesmo li i dalje neempatično i ksenofobno društvo?   O razlozima ovakvih rezultata ne možemo jednoznačno zaključivati. Moguće je da je riječ o tome da se u pravilu radi o malobrojnoj populaciji koja nije ravnomjerno zastupljena u svim dijelovima Hrvatske pa se i specifične socijalne usluge „točkasto“ razvijaju. Također, moguće je i da je nešto manji senzibilitet lokalne samouprave i stručnjaka u lokalnim zajednicama za potrebe ove populacije. No, razlog možemo tražiti i u mišljenju ispitanika da se brojne usluge za ovu korisničku skupinu trebaju pružati kao dio socijalnih usluga za opću populaciju.   Strategija borbe protiv siromaštva 2014. – 2020. (a nova i dalje nije donesena) isticala je „hrvatske branitelje“ kao posebnu kategoriju građana  koji  su  u  riziku  od  socijalne  isključenosti. Država je na osnovu toga dodjeljivala i značajne novce za medijsko praćenje i problematiziranje njihove situacije, na primjer na natječaju za dodjelu ESF-sredstava neprofitnim medijima, iz čega je proizašao i omanji skandal. U vašem istraživanju nema riječi o „braniteljima“ i o njihovim socijalnim potrebama. Smatrate li ih posebnom kategorijom socijalno ugroženih građana?   Podjelu socijalnih usluga prema potencijalnim primateljima u ovom istraživanju, te u cijelom projektu ZAJEDNICE UKLJUČUJU: Inicijativa za univerzalno dostupne temeljne socijalne usluge u zajednici, temeljimo na stručnoj i znanstvenoj literaturi. Korisnici socijalnih usluga određuju se prema rizicima na koje socijalne usluge trebaju odgovoriti, a oni proizlaze iz osobno uvjetovanih teškoća i prepreka (poput dobi, invaliditeta, zdravstvenog stanja) ili određenih sistemskih prepreka i nejednakosti (nezaposlenost, siromaštvo, diskriminacija). Ratni veterani, u tom smislu, ne predstavljaju zasebnu korisničku skupinu za socijalne usluge samo na temelju sudjelovanja u ratu. Međutim, ukoliko imaju ili se suočavaju s ostalim prepoznatim rizicima i preprekama, osobito invaliditetom, teškoćama mentalnog zdravlja ili siromaštvom, svakako jesu potencijalni korisnici socijalnih usluga, a socijalne usluge trebaju biti ciljano usmjerene upravo tim rizicima.   U istraživanje ste uključili i „stručnjake“, koje definirate kao predstavnike JLS-eva koj rade u društvenm djelatnostima ili u socijalnoj skrbi, u pružanju socijalnih usluga itsl. Neki od njihovih odgovora su posebno zanimljivi, poput procjene o nepostojanju potrebe za socijalnim uslugama za beskućnike, pripadnike romske i drugih nacionalnih manjina, te izbjeglice i tražitelje azila. Može li se govoriti o senzibiliziranosti naših stručnjaka za ove skupine?   Ovim istraživanjem htjeli smo utvrditi kakva je dostupnost socijalnih usluga na razini jedinica lokalne samouprave, postoje li razlike u dostupnosti usluga s obzirom na regionalna i razvojna obilježja zajednice te ispitati koje socijalne usluge stručnjaci smatraju potrebnim u njihovoj lokalnoj zajednici. Zbog toga uzorak za istraživanje čine JLS: gradovi i općine. Davatelji informacija bili su predstavnici JLS i stručnjaci koji u zajednici pružaju socijalne usluge, upravo zato da se podaci dobiju iz više izvora. Što se tiče socijalnih usluga za pripadnike nacionalnih manjina i izbjeglice, moguće je da predstavnici JLS i lokalni stručnjaci procjenjuju da u njihovim zajednicama ne postoji potreba za specifičnim uslugama jer ima malo ili nema uopće potencijalnih primatelja. Moguće je i da se radi o nesenzibiliziranosti, na čemu je onda potrebno dodatno raditi kako bi se izjednačile mogućnosti za ove korisničke skupine.   Kad je riječ o socijalnim uslugama za beskućnike, samo 27 posto ispitanih stručnjaka smatra potrebnima prihvatilište ili prenoćište u svojoj općini ili gradu. Moguće je na različite načine interpretirati ovaj podatak: može biti u pitanju slaba senzibiliziranost za beskućništvo kao socijalni problem, ili je razlog u tome što je koncentracija osoba u beskućništvu uglavnom u većim urbanim sredinama. Vrlo je ohrabrujuće, međutim, da većina ispitanika smatra potrebnim stambene probleme siromašnih građana rješavati socijalnim stanovanjem, pa je moguće da ovu socijalnu uslugu smatraju boljom od prihvatilišta/prenoćišta. Također, ohrabrujući je i podatak da više od polovice stručnjaka vidi potrebu za uslugama socijalnog mentorstva i socijalnog poduzetništva za građane u siromaštvu, što su usluge koje su usmjerene na osobno i ekonomsko osnaživanje ove skupine korisnika, umjesto dominantno karitativnog pristupa (pučke kuhinje, podjela obroka i sl.).   Možemo li na osnovu ukupnih podataka dobivenih vašim istraživanjem kategorički tvrditi da je odgovornima na lokalnim razinama – pa i na nacionalnoj – briga za socijalnu integraciju ranjivih skupina politički prioritet?   Rezultati istraživanja na ovo pitanje ne daju kategorički odgovor, već samo kakvo je trenutno stanje u pogledu dostupnosti socijalnih usluga. Ono što se iz rezultata može iščitati je da, iako su u određenim područjima napravljeni dragocjeni pomaci u razvoju i dostupnosti socijalnih usluga – primjerice za starije osobe ili za djecu s teškoćama vezano za njihovo obrazovanje, je potrebno učiniti još jako mnogo napora kako bi socijalne usluge bile ravnomjerno dostupne u Hrvatskoj.   Važno je naglasiti da postojanje političke volje za poboljšavanje socijalne uključenosti društveno osjetljivih skupina nije samo po sebi dostatni uvjet za uspjeh u tom naumu; važan je i izbor instrumenata  kojim se taj cilj namjerava postići. Nije svejedno pokušava li se protiv socijalne isključenosti i siromaštva boriti karitativnim i institucionalnim uslugama ili se osmišljavaju socijalne politike i usluge kojima se preveniraju rizici, osobno i ekonomski osnažuju pojedinci koji se nađu u potrebi i uklanjaju strukturalne prepreke za njihovu punu participaciju u društvu i svim javnim uslugama. Čini se, prema rezultatima istraživanja, da makar na lokalnim razinama postoji razumijevanje i potreba za potonjim pristupom.   Organizacije civilnog društva tu mogu dati značajni doprinos prenošenjem stvarnih potreba korisničkih skupina i lokalnih zajednica. Također se trebaju zalagati da se socijalne usluge – oko kojih se uspostavi stručni i širi društveni konsenzus da su prioritetne za život, zdravlje i dobrobit osoba u ranjivom položaju, tretiraju kao pravo korisnika.   (Izvor: https://h-alter.org) 

U velikom broju svjetskih dana, svoj dan ima i sladoled.   Ako ste sladoledoljubac, onda će vam se jako svidjeti ova vijest - svaka treća nedjelja u srpnju slavi se kao Svjetski dan sladoleda. Ljeto i godišnji odmor idealno je vrijeme za opuštanje i uživanje u sladoledu. Jeste li spremni za sladoledni užitak? Skoknite do Hedoninog Choco bara, Ulica Franje Tuđmana 20,. Križevci, uskoro i  u Hedononoj čokoladnoj kućici na Trgu J.J. Strossmayera u KRIŽEVCIMA i počastite sebe i druge  omiljenim Hedoninim  sladoledom.  Kušajte i uživajte u hedonostičkim sladoledima. Izvedite voljene i uživajte od jednih osam hedonističkih okusa Hedoninog sladoleda, proizvedenog u Hedoni-križevačkoj čokolateriji.   Povijest dana omiljenog sladoleda Kao i mnoge druge neobične proslave, i ova potječe iz Sjedinjenih Američkih Država. Predsjednik Ronald Reagan 1984. godine proglasio je srpanj mjesecom sladoleda, a treću nedjelju u srpnju Nacionalnim danom sladoleda. Ovaj „praznik“ proširio se diljem svijeta te se nastavio obilježavati i narednih godina sve do danas, što nije čudno jer nema onoga tko ne voli sladoled.   Nepoznato podrijetlo Kao poslastica i omiljeni desert, sladoled ima dugu i nejasnu povijest. Dok neki smatraju kako su upravo Kinezi začetnici najranijih inačica ovog deserta, drugi smatraju kako su Rimljani pomiješali snijeg s medom i voćem te stvorili prvi prototip sladoleda. No, sve prve verzije ne mogu se mjeriti s današnjima. U početku sladoled je bio hrana namijenjena bogatašima te se jeo samo u posebnim prigodama. Nakon što je hladnjak postao uobičajen dio kuhinjske opreme odnosno kada dolazi do znatnijeg razvoja tehnologije hlađenja, sladoled postaje uobičajen desert u cijelome svijetu.   Najluđi okusi sladoleda Svi smo kušali vaniliju, čokoladu, jagodu…no u svijetu postoji još oko milijun okusa sladoleda. Neki su izvrsni, neki baš i nisu, neki su egzotični, a neki jednostavno ludi. Najluđi okusi sladoleda koje smo pronašli? Sladoled od krokodilskih jaja, majčina mlijeka, piletine, dimljenog lososa, hobotnice, češnjaka ili čak s okusom konjskog mesa . Svi su oni, u najmanju ruku, bizarni, a ima ih još - sladoled od hrena, guščje jetre, jastoga, wasabija, sira s plemenitom plijesni, čak i s okusom cheeseburgera.  

  Kušajte Hedonine sladolede čiji se proizvodni proces odvija po najvišim tehnološkim i higijenskim standardima. U sladoledima možete uživati u Hedoninom Choco baru, a fotke hedonističnih sladoleda objavljivati na društvenim mrežama uz označivanje Choco bara Hedone. Voljene možete izvesti na lokaciju sladoleda i Choco bara, a to je Ulica Franje Tuđmana 20. Ne uskraćujte si užitak!  

  Svjetski dan multiple skleroze obilježava se 30. svibnja u cijelom svijetu, a ove godine Savez društava multiple skleroze Hrvatske već tradicionalno kampanjom „Ja sam više od MS-a“ zajedno sa 21 županijskom udrugom osoba s multiplom sklerozom osvještava javnost o ovoj nepredvidljivoj i neizlječivoj bolesti, ali i resursima i podršci koje imaju i pružaju udruge oboljelih.. Kampanja se obilježava pod sloganom „Brinem o tebi, brinem o sebi“, a osobe s multiplom sklerozom uključile su se u kampanju dijeljenjem fotografija i videa sa hashtagovima #jasamviseodmsa i #brinemotebibrinemosebi.   Multipla skleroza je progresivna neurološka autoimuna bolest za koju nema lijeka, a terapije koje oboljeli uzimaju imaju za cilj usporavanje bolesti i podizanje kvalitete života oboljelih. Od multiple skleroze u Hrvatskoj boluje preko 7000 osoba, a češća je kod žena. Multipla skleroza dijagnosticira se najčešće u tridesetim godinama života kada se pokažu prvi simptomi. U zadnje vrijeme u cijelom svijetu bilježi se porast pedijatrijske multiple skleroze, odnosno dijagnoze kod djece mlađe od 18 godina.   Multiplu sklerozu nazivaju i bolest s 1000 lica jer zapravo simptomi su vrlo individualni i razlikuju se od osobe do osobe. Postoji nekoliko tipova multiple skleroze, a najveći postotak oboljelih, njih oko 80 posto, boluje od relapsno remitirajućeg oblika bolesti što znači kako se u životu oboljelih pojavljuju pogoršanja, odnosno relapsi te stanja mirovanja bolesti uz moguće svakodnevne simptome bolesti. Postupno uslijed relapsa ili ataka bolesti nastaju tjelesna oštećenja, koja mogu biti i vrlo teška te osobu  prikovati za krevet, ali unazad nekoliko godina zahvaljujući sve boljim terapijama za usporavanje bolesti bilježi se kvalitetniji život s ovom dijagnozom te lakša tjelesna oštećenja. Nažalost, postoje i vrlo progresivni oblici bolesti koji u vrlo kratkom vremenu oboljele dovedu do teških tjelesnih oštećenja, a terapije tada više ne djeluju i pacijent je tada nažalost nemoćan.     (Izvor: https://sdmsh.com.hr)

    21. svibnja obilježava se Nacionalni dan osoba oboljelih od mišićne distrofije i ostalih neuromuskularnih bolesti s ciljem kontinuiranog senzibiliziranja javnost i lokalne samouprave o potrebama i mogućnostima osoba oboljelih od mišićne distrofije radi stvaranja okruženja jednakih mogućnosti.   Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima 4 500 osoba oboljelih od mišićne distrofije i srodnih neuromišićnih oboljenja. Neuromuskularne bolesti obuhvaćaju skupine bolesti kod kojih se radi o promjenama u području živčanih ili mišićnih stanica ili o poremećaju prijenosa podražaja živca na mišić. Danas nema lijeka niti uspješne terapije da zaustavi ili spriječi razvoj mišićne distrofije niti za većinu poznatih neuromuskularnih bolesti. Pa ipak, postoje brojni tretmani koji ublažuju neke od simptoma, barem u malom obimu ili uspore njegov neizbježan napredak.

  Na sjednici Hrvatskog sabora održanoj 31. ožujka 2017. godine jednoglasno je donesena odluka o proglašenju Nacionalnog dana osoba s intelektualnim teškoćama koji će se svake godine obilježavati 16. svibnja.   Intelektualne teškoće su složena pojava stanja djeteta odnosno osobe, što je teško jedinstveno odrediti jer sadrži medicinske, psihološke, pedagoške i socijalne odrednice. Naime, nema jedne zadovoljavajuće definicije koja bi izrazila svu njezinu složenost. Prema suvremenim spoznajama i pristupu Svjetske zdravstvene organizacije, a na temelju podataka dostupnih iz AAMR-a, sada se intelektualne teškoće određuje kao: “…Značajno ograničenje u ukupnom životu pojedinca, karakterizirano bitnim ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem koje je istodobno popraćeno smanjenom razinom u dvije ili više adaptivnih vještina. Područja adaptivnih vještina su: komunikacija, briga o sebi, stanovanje, socijalne vještine, samousmjeravanje, zdravlje i sigurnost, funkcionalna akademska znanja, slobodno vrijeme i rad. Intelektualne teškoće kao stanje utvrđuje se prije 18. godine života…”   Intelektualne teškoće nije bolest i ne može se liječiti.

  Poštovani članovi, članice i ostali pratitelji,   obavještavamo Vas da je Koordinacija pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za područje visokog obrazovanja izradila brošuru o pravima i oblicima potpore za studente s invaliditetom tijekom studija, a koju vam dostavljamo u privitku.   Članovi navedene Koordinacije i voditelji ureda odnosno koordinatori za studente s invaliditetom na visokim učilištima žele ukazati na čestu pojavu neinformiranosti studenata s invaliditetom na prava i potpore koje mogu ostvariti. S obzirom da smatramo da je položaj studenata s invaliditetom još uvijek zbog nepostojanja zakonskih osnova nedefiniran, molili bismo Vas da brošuru proslijedite svim studentima s invaliditetom, sadašnjim i budućim, a kako bi se studenti i učenici završnih razreda upoznali s njezinim sadržajem i kako bi im bila dostupna.   Također, brošura je objavljena i na internet stranici Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom pod poveznicom https://posi.hr/publikacije/

  Udruga osoba s invaliditetom Križevci u suradnji s Pravnom klinikom Pravnog fakulteta u Zagrebu organizira pružanje besplatne pravne pomoći za članove/ice Udruge kao i za ostale građane kojima je takav oblik pomoći potreban.   Pružanje besplatne pravne pomoći organizira se dana 18.5.2022. godine, srijeda, u vremenu od 10 – 14 sati u prostorijama Udruge osoba s invaliditetom Križevci, Trg Antuna Nemčića 7, gdje će studenti Pravne klinike Pravnog fakulteta u Zagrebu pružiti potrebnu besplatnu pravnu pomoć. Napominjemo, osobe trebaju sa sobom donijeti: - osobnu iskaznicu - dokumentaciju vezanu za pravni problem. Predmeti se ne rješavaju na licu mjesta nego će riješeni predmeti biti dostavljeni na kućne adrese tražitelja pravne pomoći. Za dodatne informacije i prijavu za pružanje besplatne pravne pomoći obratite se u Udrugu osoba s invaliditetom Križevci do 18.5.2022. godine svakim radnim danom od 7 do 15 sati ili na telefon 048/681-211.

  Poštovani članovi, članice te ostali pratitelji, na mail Udruge stigao je poziv za ispunjavanje ankete čiji sadržaj donosimo u potpunosti te Vas pozivamo da ga ispunite:   „Poštovani ili poštovana,   u nastavku maila dostavljam anketu „Obrazovanjem do jednakih mogućnosti“.    Naime, ova anketa je izrađena u svrhu ispitivanja potreba za vrstama neformalnih programa obrazovanja te informiranosti o poslovima u turizmu i ugostiteljstvu namijenjena za osobe s invaliditetom. Molimo Vas da izdvojite nekoliko minuta kako biste ispunili anketu koja je u potpunosti anonimna s ciljem razvitka što kvalitetnijih neformalnih programa za osobe s invaliditetom.   Link za ispunjavanje ankete možete pronaći ovdje: https://forms.gle/eqUJo63RY2jD97Aw8   Unaprijed se zahvaljujem na Vašoj pomoći!“ - napisali su.  

  Dana 6. svibnja, u petak, naši članovi i članice održali su druženje i sportske aktivnosti (belot, nabaci krug, viseća kuglana, pikado) u prostorijama Udruge. To je ujedno bilo i prvo druženje nakon dugo vremena koje će se i dalje organizirati petkom u poslijepodnevnim satima te pozivamo sve zainteresirane članove i članice da nam se pridruže. Za najavu dolaska i više informacija, možete nas kontaktirati na broj telefona 048/681-211.    

  Europska komisija 2022. godinu proglasila je Europskom godinom mladih u kojoj se želi ukazati na važnu ulogu mladih u izgradnji bolje, zelenije, uključivije i digitalnije budućnosti. Europska godina mladih pruža brojne prilike za učenje, dijeljenje vizije i susrete s drugima te sudjelovanje u aktivnostima u cijeloj Europi i zato predstavlja pravi trenutak da s puno samopouzdanja zakoračimo u budućnost, uz nadu u skori kraj pandemije. Doznajte što vas čeka u #EYY2022! Povodom Europske godine mladih 2022. Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske - SOIH obilježava Europski dan neovisnoga življenja 2022. o temi „Mladi - Budućnost pokreta neovisnoga življenja“   Osobe s invaliditetom iz cijele Europe dana 5. svibnja obilježavaju Europski dan neovisnoga življenja. To je dan kada se promiče solidarnost i slave postignuća pokreta neovisnoga življenja i svih onih koji su se borili i bore za ravnopravnost osoba s invaliditetom u društvu. SOIH u svrhu što bržeg ostvarenja preduvjeta za neovisno življenje ove godine potiče uvođenje potpuno pristupačnog prijevoza o kojem će u lipnju održati Okrugli stol „Osobe s invaliditetom u prometu“ - HEKUP’22 na koji će pozvati predstavnike nadležnih ministarstava kako bi se utvrdile pretpostavke za strateško planiranje pristupačnog prijevoza u RH, posebice kada se ima na umu novi Nacionalni plan oporavka i otpornosti 2021. - 2026.   

    Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize (HSUCDP) redovito obilježava 5. svibnja  kao Nacionalni dan osoba s cerebralnom paralizom u cilju senzibiliziranja javnosti o pitanjima s kojima se suočavaju osobe s cerebralnom paralizom. Problemi osoba s cerebralnom paralizom, njihovih obitelji i osoba koje o njima skrbe još uvijek nisu dovoljno poznati i prepoznati, a zadatak je cijeloga društva da osigura uvjete za izjednačavanje mogućnosti i unaprjeđenje kvalitete života ove posebice vulnerabilne populacije.   Ovogodišnji Nacionalni dan osoba s cerebralnom paralizom posvećen je temi pod nazivom „Usluge u zajednici i jednake mogućnosti“. Zadnjih godina naglasak je bio na temama kao što su mogućnosti zapošljavanja i tržište rada, izgradnja kapaciteta za socijalne usluge u zajednici, socijalne usluge udruga u zajednici, izazovi u skrbi i kvaliteta života u zajednici. Ove godine daje se podrška udruzi CEDEPE Zagreb povodom otvorenja nove podružnice rada na lokaciji Novi Jelkovec u Zagrebu. Udruge članice pridružuju se obilježavanju Nacionalnog dana osoba s CP u svojim zajednicama ističući primjere dobre prakse, ali ujedno i ukazujući na probleme jednakopravnog uživanja u svim dijelovima participacije života i jednakih mogućnosti.   Broj osoba s CP   Prema službenim podacima Izvješća o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj živi 511.281 osoba s invaliditetom koje čine 12.4 % ukupnog stanovništva. Od ukupnog broja osoba s invaliditetom; osobe s cerebralnom paralizom čine 4.1 % odnosno 20.939 osoba.   Najveći broj osoba s CP živi u Gradu Zagrebu (2879), zatim na području Splitsko dalmatinske županije (1903), Primorsko goranske županije (1298), Zagrebačke županije (1166), Osječko baranjske županije (1140) i Varaždinske županije (1066). Suprotno tome, najmanji broj osoba s CP živi na području Ličko senjske županije (213), Požeško slavonske županije (419), Dubrovačko neretvanske županije (461), Virovitičko podravske županije (479) i Šibensko kninske županije (493). U Koprivničko križevačkoj županiji živi 630 osoba s cerebralnom paralizom.