UPRAVLJANJE IMOVINOM MALOLJETNIKA

Objavljeno: 31.10.2011.

Roditelji koji za potrebe svoje djece otvore neki oblik dječje štednje, često se neugodno iznenade kada uplaćeni novac odluče potrošiti za pokrivanje drugih životnih troškova budući da je raspolaganje tim novcem, kao i imovinom djeteta općenito, roditeljima zakonom prilično ograničeno.
Imovinom djeteta upravljaju njegovi roditelji, osim onom koju je maloljetnik stekao radom nakon navršene petnaeste godine života. Osim radom, maloljetno dijete imovinu može steći i nasljedstvom, darovanjem ili na neki drugi način. Kada upravljaju imovinom svoga djeteta, roditelji imaju pravni položaj zakonskog zastupnika i njome moraju upravljati kao dobri domaćini.
Obiteljski zakon razlikuje upravljanje prihodima djeteta (kamate, dividende, najamnina), upravljanje njegovom imovinom (nekretnine, pokretnine, glavnica, dionice) te raspolaganje budućim imovinskim pravima u vezi s njegovim športskim, umjetničkim ili sličnim aktivnostima.
Sukladno članku 260. Obiteljskog zakona, prihode od djetetove imovine roditelji mogu koristiti za njegovo uzdržavanje, liječenje, odgoj, školovanje, obrazovanje ili za podmirenje nekih drugih važnih potreba djeteta. Zbog istih razloga roditelji mogu otuđiti ili opteretiti i samu imovinu djeteta, no to ne mogu učiniti samostalno, već im je potrebno odobrenje nadležnog centra za socijalnu skrb (članak 261. stavak 1.). Centar daje odobrenje ako utvrdi da će imovina biti korištena isključivo za dobrobit djeteta odnosno nakon što provjeri je li pravni posao koji roditelji žele zaključiti u interesu djeteta.
Odobrenje centra za socijalnu skrb potrebno je i za poduzimanje postupovnih radnji pred sudom ili drugim državnim tijelom kojima se raspolaže imovinom maloljetnog djeteta (npr. ostavinski postupak). Također, budući da se sve više djece bavi raznim športskim, umjetničkim ili sličnim aktivnostima, Obiteljski zakon predviđa da je prethodno odobrenje centra potrebno i za sklapanje ugovora između maloljetnog djeteta i fizičkih ili pravnih osoba kojima je predmet raspolaganje budućim imovinskim pravima djeteta u vezi s tim aktivnostima. Obveze iz ovakvih ugovora mogu trajati najdulje do punoljetnosti djeteta.
Dodatnu kontrolu sklapanja pravnih poslova čiji je predmet imovina maloljetnika predviđa Zakon o javnom bilježništvu prema kojem svaki takav ugovor mora biti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta (članak 53. stavak 1. točka 1.), a javni bilježnik mora provjeriti je li za njegovo sklapanje dobiveno odobrenje centra za socijalnu skrb.
Dužnosti i prava roditelja prema imovini djeteta uređuje i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta.
Zakonske odredbe o ograničenju upravljanja imovinom njihove djece roditeljima često nisu poznate te su ponekad ogorčeni na centar za socijalnu skrb. Naime, smatraju da se davanjem ovlaštenja centrima da odlučuju o ispravnosti ili neispravnosti slobodne odluke roditelja o raspolaganju imovinom djece, osobito novcem koji je položen na djetetov račun, krši njihovo pravo da slobodno odlučuju u korist svoje djece čija prava i interese nitko drugi niti ne može bolje zastupati.
Stoga je, u svibnju ove godine, pravobraniteljica za djecu povodom takve pritužbe jednog roditelja istaknula kako zakonodavac predviđa ograničenje u odnosu na mogućnost da roditelji zastupaju dijete u imovinskim poslovima iz razloga što interesi roditelja i djeteta mogu biti u koliziji budući da, nažalost, postoje brojni slučajevi kada roditelji svjesno ili nesvjesno postupaju protivno interesima svog djeteta
(izvor: http://www.dijete.hr/hr/component/content/article/1101-raspolaganje-imovinom-djece.html).
Pravobraniteljica nadalje ističe da svrha članka 261. Obiteljskog zakona nije preispitivanje roditeljskih kapaciteta, već zaštita imovine djeteta, odnosno osiguravanje da će do raspolaganja tom imovinom doći samo kada se time zadovoljava neka od potreba djeteta. Ako je, zbog životnih okolnosti, roditeljima nužno raspolaganje imovinom djeteta, nije sporno da će im centar dati potrebnu suglasnost uvijek kada procijeni da je to u djetetovom interesu.
Navodi se i da je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u lipnju 2010. godine izdalo mišljenje prema kojem je iznos do kojeg roditelji mogu samostalno i bez odobrenja centra raspolagati s imovinom djeteta usklađen s minimalnim novčanim iznosom potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta propisanim Obiteljskim zakonom i Podacima koje jednom godišnje objavljuje to Ministarstvo (od 908,31 do 1.175,46 kuna mjesečno, ovisno o dobi djeteta).
Novac uplaćivan na dječju štednju i račune nije imovina roditelja, već djeteta i to bez obzira tko je novac zaista uplaćivao. Ogorčenje roditelja uglavnom izaziva to što toga nisu bili svjesni prilikom otvaranja računa na ime djeteta, niti upoznati sa zakonskim ograničenjima u raspolaganju imovinom djeteta.
Roditelji samostalno upravljaju kako vlastitom, tako i imovinom svog djeteta, stoga ako nisu spremni prihvatiti svrhu ovih zakonskih ograničenja, usmjerenu prvenstveno i isključivo na zaštitu interesa djeteta, te ako znaju da bi im novac mogao ranije zatrebati, imaju mogućnost donositi drukčije i informirane odluke o upravljanju svojom i imovinom svog djeteta.
Ako roditelji ne ispunjavaju svoju dužnost na odgovarajući način, centar za socijalnu skrb može poduzeti mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta određene u članku 118. Obiteljskog zakona; u svako doba može zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju djetetovom imovinom te o prihodima koje dijete ili obitelj ostvaruje za potrebe djeteta na temelju posebnih propisa, može donijeti odluku da roditelji glede upravljanja djetetovom imovinom imaju položaj skrbnika te odrediti da se dio djetetovih prihoda ili prihoda obitelji ostvarenih po posebnim propisima ne isplaćuju na ruke roditelja, nego da se tim prihodima podmiruju životne potrebe obitelji odnosno djeteta, a može zahtijevati i da sud u izvanparničnom postupku odredi mjere osiguranja na imovini roditelja.