Početna veličina slova Smanji veličinu slova
Kolovoz
18

Želite pomoći Udruzi? SVAKI VAŠ DOPRINOS NAM JE DRAGOCIJEN!

Facebook - Udruga invalida Križevci Twitter - Udruga invalida Križevci Youtube
 

„Socijalna država“ bez socijalnih usluga

„Socijalna država“ bez socijalnih usluga

 

Mladi, obitelji u riziku, osobe s invaliditetom, osobe s teškoćama mentalnog zdravlja pripadnici nacionalnih manjina i izbjeglice najslabije su obuhvaćeni sustavom pružanja socijalnih usluga u Hrvatskoj. Većina ljudi smatra kako u njihovim lokalnim sredinama nije niti potrebno omogućavati socijalne usluge pripadnicima nacionalnih manjina i izbjeglicama.

 

Zaključak je to istraživanja „Dostupnost socijalnih usluga u Republici Hrvatskoj“, prve nacionalne studije o dostupnosti socijalnih usluga koji je proveo Rehabilitacijski centar za stres i traumu u suradnji sa zagrebačkim Pravnim fakultetom. Istraživanje čije su autorice Dragana Knezić i Ana Opačić, čiji su rezultati postali javnosti dostupni prošli tjedan, provedeno je na uzorku 395 jedinica lokalne samouprave u svih dvadeset županija i u Zagrebu. Osim stavova „običnih“ građana, anketnim su upitnikom posebno obuhvaćeni i „stručnjaci“, ustvari predstavnici lokalnih samouprava koji rade u društvenim djelatnostima, u socijalnoj skrbi i u pružanju socijalnih usluga.

 

https://h-alter.org/wp-content/uploads/2021/10/Dostupnost-socijalnih-usluga.pdf

 

S obzirom na potrebe pojedinih društvenih skupina koje su u istraživanju prepoznate kao ranjive, rezultati su, u osnovnim crtama, ovakvi:

 

Djeca u riziku, koju skupinu sačinjavaju djeca s teškoćama u razvoju ili u ponašanju, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi i djeca s teškoćama u pristupu obrazovanju zbog njihova socioekonomskog statusa dostupne su određene socijalne mjere poput pomoćnika u nastavi, vrtića i jaslica. Igraonice, savjetovanja i psihološka pomoć ili pak produljeni boravak u školi, logopedska pomoć itd. nedostatno su im dostupne. Čitav niz usluga, od terapije senzorne integracije, specijaliziranog udomiteljstva, organiziranog stanovanja, sufinanciranje usluga dadilja – djeci je nedostupan, premda znatno preko polovice ispitanika smatra da bi im takva usluga bila potrebna. Malim je Romima nedostupna usluga pomagača u nastavi, međutim velika većina od 87 posto ispitanika (neroma) smatra da im pomagač ionako nije potreban.

 

Dostupnost usluga mladima u riziku znatno je slabija nego kada se radi o djeci. „Niti za jednu uslugu ne možemo zaključiti da je dostupna, dapače, za većinu možemo zaključiti da nisu dostupne“, zaključuje se u istraživanju. Na osnovu izjava stručnjaka, posebno se ističe potreba profesionalnog usmjeravanja kao i aktivacija mladih s invaliditetom, odnosno s intelektualnim teškoćama i psihičkim poremećajima. Mladi s problemima u ponašanju imaju potrebu za vršnjačkom podrškom, mentorstvom, grupama za podršku, programima za prevenciju poremećaja u ponašanju, organiziranjem kreativnog i nadziranog slobodnog vremena kao i za omladinskim klubovima u lokalnoj zajednici, međutim društvo im ne omogućuje zadovoljavanje tih potreba.

 

 

Obitelji u riziku su u sličnoj poziciji: „Niti jednu socijalnu uslugu na razini Republike Hrvatske ne možemo smatrati dostupnom“ obiteljima u riziku, tvrdi se u istraživanju. Iskazana je prije svega potreba za treninzima upravljanja kućnim budžetom, psihosocijalnom podrškom, psihološkom pomoći u kriznim situacijama, postojanjem info centra. Još veća je potreba za podrškom obiteljima u problematičnim okolnostima, poput psihosocijalne podrške roditeljima njegovateljima, podrške jednoroditeljskim obiteljima i obiteljima u riziku od pojave nasilja.

 

Građani u siromaštvu nalaze se u nešto boljem položaju s obzirom na dostupnost socijalnih usluga u odnosu na prethodne dvije skupine. To se prije svega odnosi na pristupačnost besplatnih školskih obroka, besplatnih ili subvencioniranih vrtića ili jaslica, prijevoza u školu kao i dostave namirnica ili toplih obroka siromašnim građanima. S druge strane, premda postoji stanovita podrška zapošljavanju i radnoj aktivaciji, struka smatra kako ona ne zadovoljava potrebe stanovništva.

 

 

„Možemo nedvojbeno zaključiti kako usluge za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj nisu dostupne te niti jedna socijalna usluga ne ispunjava kriterije dostupnosti“, ističe se u poglavlju o dostupnosti usluga toj skupini. Djelomice su dostupne, odnosno nedostupne, tek tri usluge, i to usluge osobnih asistenata, programi zapošljavanja te savjetovanje i psihološka pomoć. Među nedostupnim uslugama, stručnjaci daju prednost onima koje bi omogućile socijalnu integraciju osoba s invaliditetom, poput snažnije podrške zapošljavanju, informatičko opismenjavanje, rehabilitacije kroz radnu terapiju ili pak mobilnih timova za cjelovitu psihosocijalnu podršku, posebno roditeljima koji su ujedno osobe s invaliditetom.

 

Niti osobama s teškoćama mentalnog zdravlja socijalne usluge općenito nisu dostupne, ističe se u istraživanju. Ispitanici su iskazali potrebu za čitavim nizom usluga koje se odnose na zaštitu mentalnog zdravlja i na pomoć socijalnom uključenju i rehabilitaciji.

 

Paradoks je zabilježen u istraživanju dostupnosti usluga starijim osobama. Premda je široko rasprostranjen velik broj socijalnih usluga namijenjenih toj skupini, pokazalo se da samo jedna od njih – i to pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti – zadovoljava potrebe stanovništva. „Iako je usluga obiteljskog doma za starije prisutna u 65% jedinca lokalne samouprave, usluga dostave toplih obroka il usluga pripreme obroka u 62%, a njega u kući u 71%, niti jedna od ovih usluga, prema procjeni stručnjaka i predstavnika lokalne samouprave, ne zadovoljava potrebe stanovnika“, zaključuje se u istraživanju.

 

Niz nedostupnih usluga za kojima postoji najveća potreba u rezultatima istraživanja podijeljeno je na usluge smještaja, usluge namijenjene uključivanju u zajednicu i aktivnom starenju, usluge individualne podrške te usluge podrške formalnim i neformalnim odgajateljima.

 

„Sve navedene socijalne usluge za nacionalne manjine i izbjeglice u Republici Hrvatskoj su nedostupne te pojedine usluge ima manje od 15% jedinica lokalne samouprave“, ističe se u istraživanju. K tome, i ono malo postojećih socijalnih usluga za nacionalne manjine, u pravilu se odnosi na Rome. Čak i tamo gdje usluge postoje, stav je ispitanika da ne podmiruju potrebe stanovništva.

 

 

Zanimljivo je pritom da vrlo mali broj anketiranih stručnjaka i predstavnika lokalne zajednice, kao i građana, vidi potrebu za socijalnim uslugama namijenjenima nacionalnim manjinama i izbjeglicama u njihovim sredinama. „Za tri korisničke skupine ispitanici ne vide potrebu daljnjeg razvoja usluga, no teško je zaključiti je li razlog u nedovoljnom senzibilitetu i/ili maloj zastupljenosti ovih korisnika u populaciji“, kaže se u istraživanju. „To su osobe u riziku od beskućništva, pripadnici romske i drugih nacionalnih manjina te izbjeglice i tražitelji azila.“

 

Istraživanje se također bavilo i pitanjem pristupačnosti socijalnih usluga u urbanim u odnosu na ruralne zajednice, pri čemu se njihova dostupnost povećava u korist gradova s više od 20 tisuća stanovnika. S obzirom na regije, pokazalo se da su usluge, općenito, najnedostupnije u jedinicama lokalne samouprave koje pripadaju panonskom dijelu zemlje te u županijama s najnižim indeksom razvijenosti. Socijalne usluge su slabije dostupne u potpomoaganim područjima, pri čemu su razvojne razlike najveće kada se radi o mladima u riziku, osobama s invaliditetom, osobama s teškoćama mentalnog zdravlja te pripadnicima nacionalnih manjina i izbjeglica.

 

Rezultati istraživanja potvrdili su ono što iskustveno znamo: socijalne usluge kao jedan od tri stupa socijalne skrbi – i jedini u okviru kojeg se potiče osobni rast i razvoj pojedinca u njegovim/njezinim potencijalima, izrazito se neujednačeno razvijaju. Istraživanje koje smo proveli ne daje podatke o uzročno-posljedičnim vezama, no možemo pretpostaviti da neki od razloga neujednačenog razvoja leže u izrazitoj centralizaciji planiranja, organiziranja i financiranja socijalnih usluga i kroničnom izostajanju dijaloga i suradnje nadležnih ministarstava s akterima u lokalnim zajednicama: s lokalnim administracijama, pružateljima socijalnih usluga te posebno s organizacijama civilnog društva. OCD-i su u višestrukim ulogama jer su predstavnici i zagovarači skupina u nepovoljnom položaju i često pružatelji socijalnih usluga.

 

Zato je njihovo snažnije uključivanje u planiranje i razvoj socijalnih usluga imperativ. Vidljivo je da su prisutnije one socijalne usluge koje, uglavnom kroz financiranje iz EU fondova, promovira centralna administracija. Ne prepoznaju se dovoljno potrebe osoba s teškoćama mentalnog zdravlja, mladi su se potpuno izgubili kao korisnička skupina. Usluge za obitelji u riziku dođu u fokus onda kada dođe do eskalacije i tragičnih ishoda, a i tada je fokus na mjerama koje imaju prisilni i represivni karakter, a ne na uslugama kojima je svrha prevencija i podrška. Jedinice lokalne samouprave, većinski su sklonije pružati određene financijske i materijalne naknade, nego planirati i poticati razvoj socijalnih usluga na svom području i za svoje građane. U takvim okolnostima izostaje političko i profesionalno preuzimanje odgovornosti za dostupnost socijalnih usluga svim građanima kojima su potrebne.

 

Drugi dio mogućih razloga leži u reaktivnom funkcioniranju sustava socijalne skrbi i nadležnog ministarstva. Tako se i razvoju socijalnih usluga pristupa kao vatrogasnim mjerama, kada teškoće i nedostaci u sustavu za određenu skupini korisnika postanu jako vidljivi. Izostaje sistemski pristup, koji će se temeljiti na dokazima, uključujući i znanstvena istraživanja. Pored toga, sve je dominantnije projektno financiranje socijalnih usluga, čak i onih koje se razvijaju u okviru javnih pružatelja, što nedvojbeno utječe na njihovu održivost.

 

Postoji tendencija da se socijalne usluge vrlo usko i restriktivno shvaćaju, a to se reflektira i u nacrtu novog Zakona o socijalnoj skrbi. U ovom istraživanju socijalne usluge su one javne usluge koje doprinose kvaliteti života i uključenosti u zajednicu onim skupinama građana koje tradicionalno smatramo ˝ranjivima˝. To mogu biti zdravstvene, odgojne, kulturne, obrazovne, usluge socijalne skrbi, ali je važno da su ciljano usmjerene sprečavanju socijalne isključenosti ili socijalno osjetljivim društvenim grupama radi prevladavanja teškoća s kojima se suočavaju. Kada tako definiramo socijalne usluge, to nužno podrazumijeva i diversifikaciju njihovog financiranja, bolju koordinaciju između različitih sektora i integraciju usluga koje se pružaju korisnicima (primjerice zdravstvenih i socijalnih ili obrazovnih i socijalnih), od čega smo i dalje jako daleko. Restriktivni pristup definiranju socijalnih usluga ograničava njihov razvoj, fleksibilnost i inovativnost, a time i njihovu dostupnost u lokalnim zajednicama za gotovo sve korisničke skupine.

 

S obzirom na činjenicu da se sve više pretvaramo u staračko društvo, kako biste prokomentirali da, prema recepciji anketiranih, kriterije dostupnosti zadovoljava jedino pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti? S druge, strane, nedostupni su udomiteljstvo, preventivni zdravstveni pregledi, palijativna skrb, organizirani prijevoz…

 

Pored usluge pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti („pomoć u kući“), rezultati pokazuju da u značajnom broju JLS (više od 60%) postoje usluge smještaja u obiteljskom domu, dostave toplih obroka te njege u kući, no one ipak ne zadovoljavaju adekvatno rastuće potrebe ove korisničke skupine. Očekivano, usluga pomoći u kući je široko dostupna zahvaljujući promoviranju i financiranju ove vrste podrške u okviru programa „Zaželi“. Iako je ova usluga dragocjena, ostaju otvorena pitanja održivosti (zbog projektnog financiranja) i ujednačavanja standarda kvalitete. Kada su u pitanju starije osobe, rezultati istraživanja pokazuju da i dalje izostaje stručna i politička senzibiliziranost za razvoj usluga koje potiču aktivno starenje, čuvaju i produljuju autonomiju i život u vlastitom domu i/ili u zajednici starijih osoba (primjerice organizirano stanovanje uz podršku), i onih koje kroz podršku obiteljima i njegovateljima predstavljaju nadogradnju organskih mreža podrške. Slaba dostupnost mobilnih i stacionarnih usluga palijativne skrbi ukazuje na manjkavu koordinaciju i integraciju socijalnih u zdravstvenih usluga, koja je nužna za osiguravanje dostupnosti.

 

Socijalne usluge za pripadnike nacionalnih manjina i izbjeglice većina građana-ispitanika smatra nepotrebnima, na razini njihovih lokalnih zajednica. Jesmo li i dalje neempatično i ksenofobno društvo?

 

O razlozima ovakvih rezultata ne možemo jednoznačno zaključivati. Moguće je da je riječ o tome da se u pravilu radi o malobrojnoj populaciji koja nije ravnomjerno zastupljena u svim dijelovima Hrvatske pa se i specifične socijalne usluge „točkasto“ razvijaju. Također, moguće je i da je nešto manji senzibilitet lokalne samouprave i stručnjaka u lokalnim zajednicama za potrebe ove populacije. No, razlog možemo tražiti i u mišljenju ispitanika da se brojne usluge za ovu korisničku skupinu trebaju pružati kao dio socijalnih usluga za opću populaciju.

 

Strategija borbe protiv siromaštva 2014. – 2020. (a nova i dalje nije donesena) isticala je „hrvatske branitelje“ kao posebnu kategoriju građana  koji  su  u  riziku  od  socijalne  isključenosti. Država je na osnovu toga dodjeljivala i značajne novce za medijsko praćenje i problematiziranje njihove situacije, na primjer na natječaju za dodjelu ESF-sredstava neprofitnim medijima, iz čega je proizašao i omanji skandal. U vašem istraživanju nema riječi o „braniteljima“ i o njihovim socijalnim potrebama. Smatrate li ih posebnom kategorijom socijalno ugroženih građana?

 

Podjelu socijalnih usluga prema potencijalnim primateljima u ovom istraživanju, te u cijelom projektu ZAJEDNICE UKLJUČUJU: Inicijativa za univerzalno dostupne temeljne socijalne usluge u zajednici, temeljimo na stručnoj i znanstvenoj literaturi. Korisnici socijalnih usluga određuju se prema rizicima na koje socijalne usluge trebaju odgovoriti, a oni proizlaze iz osobno uvjetovanih teškoća i prepreka (poput dobi, invaliditeta, zdravstvenog stanja) ili određenih sistemskih prepreka i nejednakosti (nezaposlenost, siromaštvo, diskriminacija). Ratni veterani, u tom smislu, ne predstavljaju zasebnu korisničku skupinu za socijalne usluge samo na temelju sudjelovanja u ratu. Međutim, ukoliko imaju ili se suočavaju s ostalim prepoznatim rizicima i preprekama, osobito invaliditetom, teškoćama mentalnog zdravlja ili siromaštvom, svakako jesu potencijalni korisnici socijalnih usluga, a socijalne usluge trebaju biti ciljano usmjerene upravo tim rizicima.

 

U istraživanje ste uključili i „stručnjake“, koje definirate kao predstavnike JLS-eva koj rade u društvenm djelatnostima ili u socijalnoj skrbi, u pružanju socijalnih usluga itsl. Neki od njihovih odgovora su posebno zanimljivi, poput procjene o nepostojanju potrebe za socijalnim uslugama za beskućnike, pripadnike romske i drugih nacionalnih manjina, te izbjeglice i tražitelje azila. Može li se govoriti o senzibiliziranosti naših stručnjaka za ove skupine?

 

Ovim istraživanjem htjeli smo utvrditi kakva je dostupnost socijalnih usluga na razini jedinica lokalne samouprave, postoje li razlike u dostupnosti usluga s obzirom na regionalna i razvojna obilježja zajednice te ispitati koje socijalne usluge stručnjaci smatraju potrebnim u njihovoj lokalnoj zajednici. Zbog toga uzorak za istraživanje čine JLS: gradovi i općine. Davatelji informacija bili su predstavnici JLS i stručnjaci koji u zajednici pružaju socijalne usluge, upravo zato da se podaci dobiju iz više izvora. Što se tiče socijalnih usluga za pripadnike nacionalnih manjina i izbjeglice, moguće je da predstavnici JLS i lokalni stručnjaci procjenjuju da u njihovim zajednicama ne postoji potreba za specifičnim uslugama jer ima malo ili nema uopće potencijalnih primatelja. Moguće je i da se radi o nesenzibiliziranosti, na čemu je onda potrebno dodatno raditi kako bi se izjednačile mogućnosti za ove korisničke skupine.

 

Kad je riječ o socijalnim uslugama za beskućnike, samo 27 posto ispitanih stručnjaka smatra potrebnima prihvatilište ili prenoćište u svojoj općini ili gradu. Moguće je na različite načine interpretirati ovaj podatak: može biti u pitanju slaba senzibiliziranost za beskućništvo kao socijalni problem, ili je razlog u tome što je koncentracija osoba u beskućništvu uglavnom u većim urbanim sredinama. Vrlo je ohrabrujuće, međutim, da većina ispitanika smatra potrebnim stambene probleme siromašnih građana rješavati socijalnim stanovanjem, pa je moguće da ovu socijalnu uslugu smatraju boljom od prihvatilišta/prenoćišta. Također, ohrabrujući je i podatak da više od polovice stručnjaka vidi potrebu za uslugama socijalnog mentorstva i socijalnog poduzetništva za građane u siromaštvu, što su usluge koje su usmjerene na osobno i ekonomsko osnaživanje ove skupine korisnika, umjesto dominantno karitativnog pristupa (pučke kuhinje, podjela obroka i sl.).

 

Možemo li na osnovu ukupnih podataka dobivenih vašim istraživanjem kategorički tvrditi da je odgovornima na lokalnim razinama – pa i na nacionalnoj – briga za socijalnu integraciju ranjivih skupina politički prioritet?

 

Rezultati istraživanja na ovo pitanje ne daju kategorički odgovor, već samo kakvo je trenutno stanje u pogledu dostupnosti socijalnih usluga. Ono što se iz rezultata može iščitati je da, iako su u određenim područjima napravljeni dragocjeni pomaci u razvoju i dostupnosti socijalnih usluga – primjerice za starije osobe ili za djecu s teškoćama vezano za njihovo obrazovanje, je potrebno učiniti još jako mnogo napora kako bi socijalne usluge bile ravnomjerno dostupne u Hrvatskoj.

 

Važno je naglasiti da postojanje političke volje za poboljšavanje socijalne uključenosti društveno osjetljivih skupina nije samo po sebi dostatni uvjet za uspjeh u tom naumu; važan je i izbor instrumenata  kojim se taj cilj namjerava postići. Nije svejedno pokušava li se protiv socijalne isključenosti i siromaštva boriti karitativnim i institucionalnim uslugama ili se osmišljavaju socijalne politike i usluge kojima se preveniraju rizici, osobno i ekonomski osnažuju pojedinci koji se nađu u potrebi i uklanjaju strukturalne prepreke za njihovu punu participaciju u društvu i svim javnim uslugama. Čini se, prema rezultatima istraživanja, da makar na lokalnim razinama postoji razumijevanje i potreba za potonjim pristupom.

 

Organizacije civilnog društva tu mogu dati značajni doprinos prenošenjem stvarnih potreba korisničkih skupina i lokalnih zajednica. Također se trebaju zalagati da se socijalne usluge – oko kojih se uspostavi stručni i širi društveni konsenzus da su prioritetne za život, zdravlje i dobrobit osoba u ranjivom položaju, tretiraju kao pravo korisnika.

 

(Izvor: https://h-alter.org

 
 



 

Promotivni video Hedone d.o.o.

 

Pogledajte promotivni video Hedone d.o.o. Križevci

Križevačka čokolaterija

Križevačka čokolaterija

 

Pogledajte reportažu "Križevačka čokolaterija"